http://glasnik.net/ http://glasnik.info/ http://balkanwriters.com/ http://www.balkanwriters.ning.com/
Started by Leila Samarrai Mehdi. Last reply by Leila Samarrai Mehdi 30 Jun.
Started by Katja Matošević. Last reply by Katja Matošević 25 Jun.
Started by Vesna Denčić. Last reply by Dušan Gojkov 25 Jun.
Posted by Leila Samarrai Mehdi on 2nd July 2008 at 7:00am —
No Comments (Add)
Posted by Marina Malešević-Petrović on 27th June 2008 at 10:26pm —
No Comments (Add)
Posted by Zoran T. on 27th June 2008 at 7:00am —
4 Comments
(Add)
Posted by Leila Samarrai Mehdi on 24th June 2008 at 11:17am —
3 Comments
(Add)
Posted by Elfrida - Ida on 19th June 2008 at 8:36pm —
No Comments (Add)

:: U novom broju |
|
||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||
Više od 150.000 dolara bit će podijeljeno među 62 pobjednika u različitim kategorijama: blues, jazz, country, latin, pop, R&B, hip hop, rock, world i sl., a uključene su i kategorije "Comedy/Novelty", "Lyrics Only", "Music Video" i "Teen".
Prijave za natječaj traju do 15. listopada na stranici Songwritingcompetition.com, a mogu se prijaviti galzbenici i tesktopisci iz svih zemalja.
M.P. Večernji list
Podgorica, 30.juna- Antologija "12. Žene. Glasovi.", priređivača doc. dr Vesne Mojsove-Čepiševske predstavljena je u Perjaničkom domu na Kruševcu. Knjiga obuhvata radove književnica iz Slovenije, Bugarske, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Srbije i Makedonije i prva je antologija u regionu u kojoj su zastupljeni isključivo tekstovi spisateljica. Pored autorke, o djelu su govorili Dragana Kršenković-Brković, dr Lidija Vukčević i Bogić Rakočević.
- Jedan ovakav projekat postavlja pitanje kako sredine primaju prozno stvaralaštvo žena, i mislim da će se ono tek otvoriti - kazala je, između ostalog, Dragana Kršenković Brković, ističući da su djela poput ovog veoma značajna i zbog uspostavljanja prekinutih kulturnih kontakata na prostoru Balkana, ali i uvida u savremeno prozno stvaralaštvo žena sa ovih prostora.
Naslov za antologiju Vesna Mojsova-Čepiševska, je, priznaje, pozajmila je od književnice Jasmine Musajbegović, koja je na isti način naslovila jednu svoju priču.
- Svih 12 autorki spadaju u postfeministički period, ali ono što ipak interesuje i njih i čitaoca jeste šta je to što tvori žensku bit. Kakva je ženska bit, kako ona razmišlja- dakle, žena kao subjekt. Zanimalo me je i kako u isto vrijeme, u različitim situacijama razmišljaju žene sa nekada istog prostora, a sada u različitim državama, naglasila je Vesna Mojsova-Čepiševska.
Kritički osvrt na stvaralaštvo Dragane Kršenković-Brkovićeve, dao je Bogić Rakočević, dok se dr Lidija Vukčević predstavila publici čitanjem fragmenta iz svoje proze. Organizator promocije je Centar savremene umjetnosti Crne Gore iz Podgorice.
Zašto sam se čitajući Jakšićeve pesme prisetio baš ove slike?
Verovatno zbog toga što se u čitavom nizu stihova iskazuje želja, tačnije čežnja da se iz pozicije zemne okovanosti i sputanosti digne u vis, i što se u njima oseća prisustvo bolnog saznanja da je to nemoguće ostvariti. Jedna od lepših Đurinih pesama, Orao, opisuje ovu dvostruku poziciju. Ptica koja se diže u visinu, i leti, oseća da ipak ne može dosegnuti vrhunac, onu najvišu tačku leta, kao što oseća i to da je zemlja sila koja će je na kraju privući sebi.
”Nebo mu s’ čini da pasti mora,
a pusta zemlja sam jedan bol.”
A slike iz Andersenove bajke setio sam se možda i zato što se u Jakšićevim pesmama često pominju kamen, stena, planine. Čuven je, uostalom, njegov stih iz pesme koja se upravo tako zove:
”Ja sam stena,”
Stih je još čuveniji sa delom koji zadobija negde na sredini pesme:
”Ja sam stena…al’ krvava.”
Čvrstina, stamenost, postojanost - možda jesu kvaliteti, ali oni ne prianjaju, bar ne za duže, uz oblike koji su živi. Mada se žudi, i želi sigurnost i čvrstina, istovremeno se oseća da je život takav da nužno u sebi sadrži bol, patnju, uvrede, poniženja i razočarenja. Sve je to u sebi osetio pesnik pesme Ja sam stena, kao što su osetili i mnogi drugi ljudi. Jakšić je tom osećanju dao oduška u svojim pesmama. U stvaranju poezije on je polazio upravo od tih osećanja. Stene i planine trepere, one poput čoveka drhte; osećaju nesigurnost na zemlji, a ne mogu da polete u visinu. Tu negde možda je i najveći doprinos Jakšića našoj romantičarskoj lirici. Njegov direktan, bez zazora, nesputan govor. I to ne samo govor o svojim osećanjima, nego i govor iz tih osećanja. To danas može da bude podsticajno podjednako i čitaocima i pesnicima.
Drugi veliki kvalitet Jakšićeve poezije, izrazito živo osećanje za sliku, nesumnjivo je u vezi sa njegovim slikarskim talentom. Orao, iz istoimene pesme, ne nalazeći mira u svom letu, ”Strelovit posle na zemlju roni / I krvlju kaplje zemaljski mrak.”
Dobro je znano Jakšićevo poređenje sunca sa umirućim vitezom kome krv iz rane boji toke na grudima, i meseca sa tim istim vitezom koji se nakon smrti vazneo na nebo. I naravno, osim čisto pesničke lepote ove slike, ne možemo prevideti poseban, slikarski kvalitet u njoj.
Poezija računa na sugestivnost pesničkih slika, ona svoja značenja spliće oko i između njih. Ali ona uvek izražava viziju sveta i života samog pesnika. Zato, pored pomenutih pesama, treba izdvojiti pesme kao što su Noć u Gornjaku i Ponoć. U njima je Jakšić oslušnuo postojanje sa one strane koja nije vidljiva, i onome što je čuo dao oblik upečatljivih stihova. Ponoć, kao simbol i kao središte oko kojeg se spliću stihovi koji nude slutnju jednog nestvarnog, tačnije nadstvarnog sveta. Pesnički oblik dat ovoj slutnji predstavlja najautentičniji trenutak poezije Đure Jakšića.
Pesnička avantura jeste avantura koja pesnika na trenutke ostavlja bez daha. Ali on stalno mora da pokušava umrtvljenim, teškim i tromim rečima da raširi krila. Mora da sanja nesputan i lak let tih reči, kao što mora u tim istim rečima da oseća senku zemaljske težine.
Andersen je, dovršavajući svoju sliku zemlje, rekao da će ona na kraju raširiti svoja velika krila, poleteti Bogu i rasprsnuti se kao mehur u njegovom blesku.
Jakšić je u pesmi Ponoć izrazio slutnju da će zvezde tada, u tom času, početi da plaču, a nebo će tugovati, zbog osećanja da se poslednji put rukuje sa zemljom.
Ali sve to nije tačka gde poezija prestaje. To je trenutak istinskog rađanja vizije. U toj slutnji poezija zapravo tek započinje svoj let.
(Beseda na svečanosti uručenja nagrade “Đura Jakšić” 2008.)
"Vi ste uteha nama koji stavramo materijalne stvari a vi nam dajete onu duhovnu dimenziju koja je podjednako važna" rekao je Babić.
Tokom svečanosti u baroknoj sali vršačke opštine, predsednik žirija Radomir Putnik, pročitao je jednoglasnu odluku i obrazloženje da se nagrada za najbolju pesničku knjigu u 2007. godini dodeli Karanoviću, koji je autor još osam zbirki.
Predsednik UO Fondacije Hemofarm naglasio je da nagrada koja nosi ime jednog od najvećih srpskih pesnika Vaska Pope uvek bila nesporna i to joj daje posebnu vrednost. On je podsetio da Hemofarm preko svoje Fondacije nastoji da doprinese razvoju društva u čemu kultura ima ima znacajno mesto jer očuvanje pravih vrednosti predstavlja temelj stvaranja bolje budućnosti.
Zahvaljujući se na priznanju, laureat je naglasio da ono za njega ima posebnu vrednost ne samo zbog imena koje nosi već i imena svih prethodnih pesnika koji su ga poneli.
On je pročitao kratak esej naslovljen "Tajna male kultije" posvećen poeziji Vaska Pope i njegovom pesničkom zaveštanju da je "čuvanje svoje male kutije jedini način da sačuvamo sami sebe".
jedna kuća iz vremena prije nesreće, zajedno sa susjedom koja peče jetrica, muškarcem koji popravlja motor, mačkama na crvenom krovu... Umjesto investiranja novca u kolektivne burzovne fantazije, odlučuje uložiti u osobnu fantaziju, gradnju kuće iz sjećanja.Pročitali smo da si radio i scenarije, je li to točno?
Napisao sam scenarije frendovima, za dva kraća filma, i tridesetak epizoda Bitangi i princeza.
Kako je došlo do tog angažmana?
Zvao me producent Bitangi. Način na koji inače nastaju TV-scenariji je prestrašan, ne biste vjerovali. Samo o tome bi se dao snimiti dobar sitcom.
Jesi li morao pratiti nekakve predloške ili ste imali potpunu slobodu?
U početku smo kolega i ja imali redateljeve predloške kojima nismo bili oduševljeni, no brzo smo digli ustanak i izborili slobodu. Ne znam jeste li gledali epizode iz posljednje sezone, malo su čudne (smijeh). Televizija je u nas takva da svi u startu podrazumijevaju: sve što je za televiziju – glupo je. Ali ja ne pravim razliku između pisanja za TV i pisanja 'za sebe'. I jedno i drugo radim najbolje što mogu, inače se ne bih potpisao pod to.
Čuli smo da imaš kućne ljubimce, nekakvog udava, pasanca, što li?!
Udav Žuži i pasanac Natko. Neki ljudi imaju izmišljene prijatelje, ja imam izmišljene kućne ljubimce.
A što je onda Vanbalona? Jesi li i to izmislio?
Neki moji prijatelji su imali ideju za website koji bi se zvao 'Van balona', a ja sam to krivo čuo kao 'Vanbalona' i zamislio kao grad. Na kraju sam sām složio site, a u grad Vanbalonu sam smjestio radnju Kalendara. To mi je najdraži izvor inspiracije, kad nešto krivo čujem, pa iz toga nastane 'moja' ideja (smijeh).
Reci nam nešto o grupi Momci iz grada.
Prijatelj i ja smo tamburali po doma, ali meni je to dojadilo, pa sam rekao, ili ćemo složiti bend ili nas neće biti. Sad imamo bend, ali i dalje nas nešto nema. Trudim se pisati duhovite tekstove, na način kako to obično rade neki strani bendovi koje volim. Uzmem, npr. ovaj stol kao metaforu za ljubavnu vezu pa kroz njegove klimave noge ispričam cijelu dramu.
Mima nam je rekla da pobjeđujete u dvobojima protiv Drvene Marije. Postoji li razlog tomu?
Oni su intelektualci, mi nismo. Narod ne voli intelektualce.
Što slušaš od glazbe?
Nažalost svašta, pa i ono što me ne zanima, budući da pišem glazbene recenzije.
Kakav je časopis bio 'Nomad'?
Jedan vrlo pismeni fanzin o pop kulturi maskiran u magazin. Izlazio je od 1998. do 2001.
Pišeš li blog?
Pisao sam, ali više mi se ne da, imam pametnija posla. Radim na novoj seriji, sitcomu 'Zakon!', za mlade ljude od 15 do 50 godina (kako kažu uvjeti natječaja HTV-a na kojem smo pobijedili). Počeo sam pisati i zbirku dužih horor-priča – ali ne o vampirima i babarogama, već više 'psihološki uznemirujuće' priče.
Daj nam pojasni naslov 'Princeza žaba'. Zašto baš žaba?
Nema tu nekog mudrovanja i velikog planiranja. Sjednem pisati i napišem priču prije nego što stignem razmisliti kako i zašto. S druge strane, jedan sam roman nadopisivao i mijenjao četiri godine, pa opet nije dobar. Samo se nadam da ga nitko neće objaviti nakon što umrem.
Zašto si stavio pjesmu Nicka Drakea kao predgovor u knjizi Kalendar? Što ti on znači u životu?
Ništa mi ne znači, ali ta pjesma, 'One of These Things First', savršeno opisuje Kalendar i tu priču o traganju za identitetom, o presvlačenju iz jedne kože u drugu.
Imaš li posao da baš sjediš u uredu, ili...?
Ne, živim od pisanja i radim od kuće. Moja mama se još uvijek nada da ću jednog dana naći pravi posao, ali meni to nikada, pa ni dok nisam lijepo zarađivao, nije padalo na pamet.
Imaš li ikad problema s inspiracijom?
Ima dana kad sjedim pred kompjuterom, gledam u monitor i isključivo gubim vrijeme. Najčešće dok pokušavam napisati tekst za bend.
Što bi osjećao da tvoje knjige uvrste u obveznu školsku lektiru?
Ako to znači da će te više ljudi čitati, super. Mada imam osjećaj da to znači da će više ljudi pročitati tvoj ulomak u Vodiču kroz lektiru. Inače mi je svejedno.
Последњи великан славне плејаде великих зналаца ликовне уметности који су југословенску и српску историју уметности увели у светске токове на велика врата, рођен је у Загребу 7. јула 1922.
Изданак славних српских „пречанских” породица, унук племенитог Богдана Медаковића, председника хрватског Сабора, завршио је гимназију у Сремским Карловцима 1941. године, а ратне године проводи у Београду као избеглица, где га је Милан Кашанин склонио као асистента-волонтера у Музеј кнеза Павла.
Дипломирао је на Филозофском факултету у Београду на групи за историју уметности. На истом факултету је одбранио докторску дисертацију и прошао кроз сва звања до редовног професора .
За редовног члана Европске академије са седиштем у Салцбургу изабран је 1995. године, а редовни члан Лајбницовог друштва и почасни члан Румунске академије постао је 2001. године.
Био је један од оснивача Вукове задужбине и председавао њеном Скупштином од 1997.
У младости песник, објавио је више збирки поезије, а под заједничким насловом „Ефемерис” објавио је пет књига аутобиографске прозе.
Поред низа студија и прилога из струке, Медаковић је објавио и књиге: Београд у старим гравирама, 1950; Графика српских стампаних књига XV–XVII века, 1958; Српски сликари XVIII–XX века, 1968; Путеви српског барока, 1971; Трагом српског барока, 1976; Манастир Савина, 1978; Хиландар, 1978. (као коаутор са Димитријем Богдановицем и Војиславом Ј. Ђурицем); Српска уметност у XVIII веку, 1980; Српска уметност у XIX веку.
Добитник је Седмојулске награде за животно дело, аустријске Гинделдз награде и Хердерове награде за 1990. годину, Народне библиотеке за најчитанију књигу у Србији. Био је изабран за почасног грађанина Сремских Карловаца.
Медаковић је преминуо нешто после 18 сати на Институту за онкологију у Београду, изјавио је његов дугогодишњи сарадник Влада Давидовић, који је приредио за издавање књиге мемоара бившег председника САНУ .
Колунџија:Отишао је човек од кога смо могли да учимо
Одласком Дејана Медаковића остали смо без човека од кога смо могли много да учимо, али остаје његово дело које треба једноставно само читати јер су ту садржани многи одговори на наше практичне проблеме, рекао је вечерас Танјугу директор новосадске издавачке куће „Прометеј” Зоран Колунџија.
„Медаковић је за свог дугог и плодног живота показао да је најважније да треба бити одан своме народу, његовој култури, афирмацији те културе и повезивању те културе са светом”, додао је Колунџија.
За оно што је урадио Медаковић је добио висока признања у Аустрији, Немачкој и Мађарској, што говори да је тим културама, које нису увек биле наклоњене српском народу, успео да покаже да је српска култура на високом нивоу, истакао је Колунџија.
Da se (kao osoba koja je dobila od Katoličke Crkve sve sakramente od krštenja do firme) najprije ispovjedim. Griješih mnogo. Povrijedih druge. I Boga. Jer vjerovah u razne bogove, i ni u jednog. Povrijedih sebe… Ovo je neiskreno!
To navodim iz osjećaja krivnje što ću uopće dovesti pod sumnju “svetost“ “moje“ Katoličke Crkve, koja mi je duboko u psihu implementirala strah pred svakim autoritetom – od svega što dolazi od starijih, vlasti, države i svakog onog tko (uvjerljivo) zastupa neku neupitnost. Druga stavka mog “nepoštenja“ jest i ta što ovo iskustvo navodim “kalkulantski“, e da bi pridobila razumijevanje, da me se ozbiljno shvati, to jest da se moj diskurs ne odbaci (ili prihvati) kao stav neke čvrste anarhistice ili feministice netaknute traumom katoličkih vrijednosti.
Dakle, oštećena krivnjom po kojoj doticanjem autoriteta razapinjem samog Isusa i duh zajednice – ispričavam se ako nekog vrijeđam, ali – tvrdim da je najveća moć nad nečijom slobodom i životom – moć koja se zadobiva putem duboko ukorijene predodžbe o bogu, o dobru i zlu. Zato držim da je najveći zločin vlasti kad za svoje profane političke ciljeve koristi crkvinu sposobnost pranja mozga i manipuliranja razornom snagom krivnje!
Moj grijeh, moj grijeh: ali reći ću i to da je vlast tijekom 90-ih zajedno s crkvom ucijenila vlastito nacionalno/vjersko stado onostranim i tradicionalnim vrijednostima da bi ono – da ne ispadne da je protiv boga, vjere otaca, poslušno išlo u obranu i klanja! Zna se – s krunicom na prsima! I “sviješću“ o mučeništvu Hrvatske i hrvatskog čovjeka u odnosu na ateizam i negdašnju socijalističku vlast, a sve uglavljeno u arhetipu Isusove muke i križnog puta! To je bilo doba kada su zabavni i politički program imali iste ciljeve, kad su zvuci “Čavoglavih“ objedinjavali hrvatski san i kabinetski, politički plan! O, jadni ljudi – ubijeni i ubojice! Mnogi pod adrenalinom i propagandom nisu znali što čine! Ali oni koji dizahu hostiju nad oltarima, i oni koji podizahu zemaljski Oltar domovine – oni su znali! Kako onda, tako i sada.
Ne zamjeram samom Marku Perkoviću na njegovim muzičkim tvorevinama i na moralnim porukama njegovih tekstova kao i na ukazanoj prilici da nastupi na Trgu bana Jelačića. Poslovno gledano: zašto ne bi kad može, kad mu daju? Thompson bi bio marginalac koji svira po dernecima, svadbama i opskurnim klubovima da mu svojevremeno HTV kao “katedrala duha“ nije dala medijsku snagu i učinila ga pop-zvijezdom. Thompson i njegov primitivizam su bili izbor onih koji su dalekosežno mislili i planirali tzv. duhovnu obnovu! Naime, sam primitivizam nekog pojedinca, u ovom slučaju estradnjaka – nije opasan ukoliko nema snage da se do svjetonazora kojeg izriče ne načini kulturna, nacionalna misija! A on, Thompson – bio je upravo to: jedan od nosilaca projekta kakvog su – svaki u svojoj domeni bavljenja – potpisivali: Ivan Aralica, Jakov Sedlar i slični.
Od vremena domovinskog popa i folka, euforije države i crkve, štošta se promijenilo. Država i crkva su postigle svoje zacrtane ciljeve i na prvi pogled nema potrebe za radikalizmom i prizivanjem mučeništva. Da pače, nema više političke i kulturne scene koja se bazira na oštrom polaritetu lijevih i desnih, nakon tranzicije, dotaknuti globalizmom, multikulturalnošću, političnom korektnošću – ušli smo u svijet slobodnog tržišta. No, tu i jest problem novog doba. Prostor kritičke (intelektualne) scene je anesteziran – ne više državnom kontrolom, sloboda informiranja potpala je pod mehanizam tržišta, mišljenje i stav su svedeni na puko informiranje, na robu koja se nudi i prodaje kao i sve drugo. Tržište informacija bacilo je intelektualce i kulturnjake u područje trgovine svjetonazorima, učinilo od njih zabavljače širokih masa koji će kupiti ili neće određenu misao ili stav o svijetu! Više se, naime, ni ne zna što je zapravo kultura, je li to ono što financira Ministarstvo kulture (kroz svoje programe i publikacije) ili živa intelektualna misao? I, gdje će takvi izreći svoj stav povodom groteske koja je nastala oko lika i djela Marka Perkovića Thompsona?, ako se čak se i Feral kao nosilac negdašnje opozicije ugasio i otišao u povijest?
Tko će reći da je prizor u kojem biskup (!) čita Thompsonove stihove u sred crkve – prizor za “Leteći cirkus Motyija Pythona“? Tko će i gdje reći, napisati da je boguhulno i groteskno od popularnog zabavljača Thompsona praviti tragični simbol, mučenički (nacionalni) lik u odnosu na “rigidni“ antifašizam Europe? Tko će se usuditi ako su biskupi i akademici veći Thompsoni od Thompsona? Hoće li vjernici reći crkvenim ocima da ne pretvaraju crkvu u cirkus? Ili će se o tome šutjeti dok se pred crkvom ne počnu prodavati suveniri i sličice svetog Thompsona mučenika?
Danas, u demokraciji trećeg tisućljeću jedva da postoje tabui. Ako je medijski atraktivno – možemo protiv predsjednika države, predsjednika vlade, ali – možemo li u demokraciji govoriti protiv crkve i njene moći?
S kojim (svevišnjim) pravom crkva soli pamet mnoštvu o društvenim pitanjima? S kojim pravom kritizira a sama ne dopušta kritički stav prema sebi? Što je crkva (osim karitativnih djelatnosti) učinila za unapređenje kvalitete i slobode življenja? Koja je realna snaga crkve da zaštitnički grli i cjeliva vlast moralno bojažljivom pred Europom? Što bi, na koncu, rekao sam papa Benedikt da mu je bilo vidjeti odnosno čuti Thompsonove stihove kako se razliježu u crkvi? Je li Europa takav bauk da i crkva mora zaroniti u estradne, zabavljačke vode i iz njih se kroz lik mučenika Thompsona zalagati za hrvatsku “svetu stvar“ ?
Zorica Radaković, Ekviva